Dok sam sinoć po fiokama tražila nešto sasvim drugo, kako to obično biva pronašla sam sve ono što mi tog trenutka uopšte nije trebalo i što sam silom prilika odavno proglasila izgubljenim.
Tako i kutiju sa fotografijama koje već godinama posle svakog spremanja obećavam sebi da ću složiti u album. I kako se nešto kasnije ispostavilo, koje su bile glavni krivac za ’čudnjikav’ pogled mog muža koji sam uhvatila kada me je našao na podu sobe okruženu svojim ne baš reprezentativnim školskim slikama kako se smejem već pola sata.
Da vas uputim, moja kosa je kovrdžava od kada znam za sebe, tako da ideja u sedmom osnovne da imam šiške nikako nije bila među mojim najboljim.
Dalje ne bih išla.

U srednjoj školi, čini mi se svi smo ličili jedni na druge. U želji da se uklopimo, najveći strah je bio da se nikako, ni po koju cenu i ni u čemu ne ističemo. Bilo je važno biti deo prihvaćenog društvenog (školskog) kruga/mišljenja u kom svi nosimo model 501 i rolku ispod džempera i ponekad pominjemo Tolstoja i Dostojevskog, mada je većina nas čitala tek svaku treću stranicu lektire. I sve to, onako usput, što ležernije moguće, jer ne postoji ništa gore od toga da neko zaključi da stvarno ostajemo kod kuće i učimo.

A onda su došle dvadesete u kojima smo se svi manje-više uspešno tražili. Završavali fakultet, tražili posao, izlazili, zabavljali se, razilazili se, mirili, venčavali, dobijali decu...
I nismo se svi u njima obavezno pronašli.
Ako mene pitate, rekla bih da gotovo ne znam u čemu su mi prošle. Ili još gore, kada su prošle? Moje sećanje na njih u vidu je nekoliko prekretnica - i to je sve. Kako sam provodila dane, gde sam proslavljala Nove godine ili kako spremala ispite... tu je moje sećanje prilično maglovito.
Naravno, ono značajnije, sve je tu. Dan kada sam upoznala svog muža. Prvi honorarni poslovi u ženskim magazinima. Uzbuđeno prelistavanja svakog novog broja u potrazi za mojim imenom kod teksta. Venčanje i prvi zajednički stan.
Dvadesete su bile robusne, glasne i hrabre. Sada vidim, ponekad i previše.

Pa opet, da su bile drugačije da li bi uspele da me pripreme na sve ono što razumem tek u tridesetim?
Da mi je važniji mir, nego da budem u pravu; da biram svoje bitke; da oprostim sebi greške, jer nisam znala bolje; da ako nešto nije došlo do mene – dobro je.
Zahvalna sam snovima koji mi se nisu ostvarili, prilikama koje se nikada nisu desile, ljudima koji su me odbili.
Tridesete su otrežnjujuće i ako me pitate, godine kada bi konačno trebali da zaboravimo sve što nam ne čini dobro.

Čemu nas uče tridesete

Ljude zbog kojih se osećamo loše. Neiskrene, nelojalne prijatelje i one koji stalno kritikuju. One koji umanjuju naš uspeh pa i najmanje postignuće. Koji uvek znaju bolje i sve dovode u sumnju. One koji se uvek žale. Sebične i one koji ne žele da razumeju. Kojima su važne samo njihove potrebe.

Iscrpljivanje da svima ugodimo. To nikako nije moguće.
Nema ništa loše u tome reći ne. Iskreno i pošteno, umesto nepotrebnih izgovora. Ne izlascima koje bismo radije zamenili udobnom foteljom kod kuće, ne poslovima na kojima se osećamo manje vredno...

Kritikovanje sebe, obeshrabrivanje i iscrpljujuća prispitivanja.
Ali i odbijanje dobronamernog saveta i durenje na konstruktivnu kritiku.

Mladalačke razmirice sa roditeljima. Jer neće zauvek biti tu.

Dugove. Pri tom, ne mislim na stambeni kredit. Očigledno, u tridesetim shvatimo i to da je ma koliko se opirali, na kraju neizbežan. Ali minus na kartici zbog haljine ili cipela to je već nešto sasvim drugo. Ako trenutno nešto ne možemo da priuštimo, to nam i ne treba.

I na kraju, samo naizgled banalno. I to shvatamo u tridesetim. Loše navike. Nespavanje i lošu ishranu.

 

 

 

 

Kojim lekcijama su vas naučile godine i koje su među njima za vas bile najvažnije?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

photo 1 by Martin Reisch, photo 2 by Chris Barbalis via unsplash.com

 

Aleksandra Lukic Golijanin

Leave a comment

Make sure you enter all the required information, indicated by an asterisk (*). HTML code is not allowed.