15 | 1 | 2019

Nova godina i...šta sad?

Koja mera čokoladnih dezerta je prihatljiva da bi se konačno ozvaničila Nova godina? Postoji li jedan prihvaćen metrički sistem ili mogu sama onako ’’od oka’’ da ga odredim?
Recimo to ovako:
- skoro tri kilograma više nakon decembra kao široko prihvaćena manifestacija prazničnih užitaka;
- nekoliko božićnih filmskih klasika i par srceparajućih promašaja;
- sigurno previše kafe dok zamišljam šta sve 2019. može doneti ako se samo malo potrudim (zato čvrsto odlučim da ove godine nema više odugovlačenja već samo rada - što me ubrzo podseti da smo se ja i ja već odavno upoznale...);
- nedovoljno slobodnih dana, ali taman toliko da se povratak u stvarnost čini apsolutno nemogućim.
Očigledno, počela je.
Vreme je da se i sama upustim u jedan od najvećih novogodišnjih klišea - zapisivanje novogodišnjih odluka. Ipak, sa malim izmenama.
Ove godine odlučila sam da ih nazovem namerama jer mi se tako čine znatno manje obavezujućim.
Nije ni malo nebitno, naročito kad polovinom marta bacim pogled na taj redosled i gotovo se zagrcnem kad shvatim kako zapravo stojim sa ovim rezolucijama. Ili tačnije, ne stojim.
Neke od njih prekršila sam, a da se tinta na papiru nije ni osušila, druge, kako mi je u tom trenutku kristalno jasno, zapisala sam zanesena uobičajenom prednovogodišnjom famom oko New Year New Me stvari, da me sada takva moja odlučnost prilično zabavlja.
Naravno, tu su i one koje sam sa manje ili više truda ipak uspešno ostvarila. Sićučni pomaci ali i bitke ostvarene nešto drugačijim planom od toliko puta zamišljanog. I ma koliko me to frustriralo, kada svedem račun na kraju godine, ispalo je najbolje što je moglo.

New year now what 1

1.Zdraviji način života. Pre dve godine, bojažljivo sam rešila da više obratim pažnju na svoju ishranu, prvenstveno motivisana ne baš zavidinim zdravstvenim stanjem. Mada, dopala mi se mogućnost i da se konačno rešim nekoliko kilograma na šta sam toliko puta pre pomišljala, ali ne i istrajala. Razumećete me ako vas isto obuzme ushićenje na pomisao o popodnevnom odmoru i beskrajnom skrolovanju po instagramu uz kako drugačije, kafu i kolač (ili nekoliko njih).
I danas sam ponekad u neverici kada pomislim do kakvih promena me je naizgled naivna odluka dovela i sigurna sam, ne bih ponovo nazad.
Nije ovde reč samo o nekakvom ritualnom spremanju obroka. Način na koji vidite sebe, na koji mislite o sebi kada se zaista brinete o sebi samima donosi ogromno zadovoljstvo, a ideja o tome koliko ste truda i istrajnosti ulagali na tom putu podjednako fizički i mentalni napredak.
Praznične nedelje možda jesu bile ispunjene kasnim večerama i priličnim brojem poslastica i nesumnjivo da je takav balans svima ponekad neophodan, ipak raduje me pomisao da se polako vraćam u staru rutinu.
2. Knjige, knjige, knjige...Ne pripadam generaciji milenijalaca, a još manje generaciji koja ovaj svet nije uspela da upozna bez moderne tehnologije. Pa i pored toga, većina ’’internetskih blagodeti’’ se uspešno uvukla u moju svakodnevicu u toj meri da mi se ni malo ne dopada. Možda je za neverovati činjenica da sam potpuno ravnodušna prema fenomenu socijalnih mreža, ali Pinterest...e to je već sasvim druga priča. Prelako se izgubim u ovoj virtuelnoj tabli, a prvobitna dva minuta brzo se pretvore u dva sata... Screen time na mom telefonu nije baš blagonaklon...
Rešena sam da ove godine vreme provedeno ispred ekrana zamenim bar jednom knjigom mesečno što me već sada neizmerno raduje. Moja taktika, ako je i vam neophodan savet - ostaviti telefon u drugoj prostoriji.
3. Raščišćavanje. Svega.
Svog prostora - ormara sa garderobom u rasponu od tri veličine i zatrpanih fioka sa sentimentalnim zaostavštinama iz ranih dvadesetih (ko uopšte želi da se toga seća?), kuhinjskih delova u kojima su se lepo smestili alati za koje ne znam ni kako su tu dospeli, niti kako bi ih upotrebila. Papira i novina za koje sam odavno zaboravila zašto ih čuvam...
I još važnije, svog vremena - od nepotrebnih obaveza, neželjenih susreta, iscrpljujućih razgovora, toksičnih ljudi...
4. Izazovi...
Iako sam ga dosta kasno otkrila, trčanje me je za prilično kratko vreme apsolutno opčinilo. I bez preterivanja, jasno mi je koliko je promenilo moj život na bolje. Iz mnogo razloga i na mnogo načina.
Na početku, rekla bih bio je to love-hate odnos, teškom mukom istrčane najkraće distance i mnogo puta postavljeno pitanje ’’zašto mi je sve ovo potrebno’’. I danas se ponekad nakon apsolutnog uživanja u satu jutarnjeg trčanja još uvek u neverici zapitam ’’jesam li ovo zaista ja’’?
Ove godine želim da učestvujem u dužoj trci i na nekom svom imaginarnom mentalnom spisku zadovoljno precrtam takvo iskustvo.

 

 


 

 

 

Radovalo bi me da pročitam kakvi su vaši planovi za 2019...ili ste zadovoljni gde se nalazite i ne biste ništa menjali?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

photo 1 by Plush Design Studio photo 2 by NordWood Themes on Unsplash 

Aleksandra Lukic Golijanin

Leave a comment

Make sure you enter all the required information, indicated by an asterisk (*). HTML code is not allowed.